SerbPlanet
PočetnaPozzZajednicaBiznisPosloviPrevozDogađajiKUD-oviAmbasadori
SerbPlanet
Oglašavaj se
Razno🇷🇸 Srbijapre 6 dana
daki_ns021

Objavio/la @daki_ns021

Kad odem!! U svakoj varoši postoji po jedan čovek za koga se čini da će nadživeti i kuće i puteve i ljude. Takav je bio Sava. Živeo je na kraju glavnog sokaka, u kući koja je odavno prestala da pripada njemu i počela da pripada vremenu. Na njenim zidovima smenjivale su se kiše, zime i sunčane godine, kao što se na ljudskom licu smenjuju radosti i nesreće. Malo je govorio. A kad bi progovorio, činilo se da ne priča o sebi, nego o nečemu mnogo starijem od čoveka. Sedeo bi pred kućom i dugo gledao kako put nestaje među topolama. Poneko bi ga pitao šta to toliko posmatra. Sava bi tada samo odmahnuo rukom. Jer postoje stvari koje čovek vidi tek kad dovoljno ostari, a ne ume nikome da ih objasni. Tako su prolazile godine. Jedna za drugom. Kao kola natovarena senom na seoskom drumu. Bez žurbe. Bez buke. A onda je došla ona jesen. Ona ista jesen koja jednom dođe po svakoga. Nije bila drugačija od prethodnih. Bilo je magle nad rekom, bilo je mrtvog lišća po sokaku i vetra koji je noću škripao pod strehom. Ali stari ljudi nekako osete. Pre nego što bilo ko drugi primeti. Osete kada se njihovo vreme približava kraju. Jedne večeri Sava pozva svog prijatelja Jovana. Poznavali su se skoro pedeset godina. Sedeli su dugo ćuteći. Pred njima je gorela mala lampa. Plamen je drhtao od promaje. I činilo se da je cela kuća puna onog starog, ljudskog straha o kojem niko ne voli da govori. Najzad, Sava naruši tišinu. — Znaš li šta je najveća nesreća čovekova? Jovan odmahnu glavom. — Nije smrt. Ponovo zaćuta. — Nego što celog života misli da ima vremena. Negde u daljini zalaja pas. Vetar protutnja sokakom. A onda ponovo nastade mir. Onaj veliki mir u kojem se najbolje čuju sopstvene misli. — Nekada sam mislio da su godine bogatstvo — nastavi starac. — Posle sam video da nisu. Bogatstvo je samo ono što stigneš da daš drugome. Jovan ga pogleda. Po prvi put mu se učini da pred sobom ne vidi svog prijatelja, nego čoveka koji stoji na nekom pragu koji ostali još ne vide. — Plašiš li se? — upita ga. Sava se nasmeši. Tiho. Umorno. — Svakog čoveka je strah pred zatvorenim vratima. Ali više me plaši ono što ostavljam iza sebe. Posle toga nisu mnogo govorili. Stari ljudi znaju da postoje rastanci koje ne treba kvariti rečima. Nekoliko nedelja kasnije magle su postale gušće. Divlji kesteni popucali su po dvorištima. Na prozorima su se pojavile prve hrizanteme. A jednog jutra Sava nije otvorio vrata. Niti ih je više ikad otvorio. Varoš je nastavila da živi. Kao što uvek nastavlja. Prošli su dani. Pa meseci. Pa skoro godina. Ljudi su ga sve ređe pominjali. Njegov glas polako je bledeo iz sećanja. Njegova klupa ostala je prazna. Njegov sokak ostao je isti. Samo je vreme išlo dalje. I baš tada, kada se činilo da od Save nije ostalo gotovo ništa, dogodilo se nešto neobično. Jovan je počeo da primećuje tragove. Ne one koje ostavljaju noge. Nego one druge. Nevidljive. Video je jednog siromaha kome je Sava godinama krišom donosio drva. Video je devojku kojoj je nekad platio školovanje, a da nikad nije saznala ko je to učinio. Video je čoveka koga je pomirio sa rođenim bratom. Video je decu koja su odrasla na njegovim savetima. I što je više gledao, sve mu je jasnije postajalo da Sava nije nestao. Samo se rasuo. Kao seme maslačka na vetru. Bio je pomalo u svakom od tih ljudi. U njihovim postupcima. U njihovim rečima. U njihovoj dobroti. Jednog predvečerja, na Svetog Jovana, Jovan zapali sveću i sede kraj prazne klupe. Prvi put nije osetio tugu. Jer je razumeo nešto što mu je celog života izmicalo. Čovek ne odlazi onda kada ga spuste u zemlju. Niti onda kada ga prekrije trava. Niti onda kada njegovo ime izbledi sa usana. Čovek zaista ode tek kada poslednje dobro koje je učinio prestane da živi među ljudima. A tada mu kroz misli prođe još strašnija istina: Mnogi umru mnogo pre smrti, jer ceo život misle samo na sebe. I dok je plamen sveće drhtao na vetru, shvatio je ono do čega retki dođu: Nije važno koliko će ljudi doći na naš ispraćaj. Važno je koliko će se ljudskih života grejati na vatri koju smo za života zapalili. Jer čovek ne ostavlja svet time što odlazi. Svet napušta tek onda kada iza sebe ne ostavi ništa što je vredno da traje.

Za one koji moraju nastaviti put. Jer najveća izdaja prema onima koje smo voleli nije zaborav. Najveća izdaja je kad zbog njihove smrti prestanemo da živimo svoj život. I tek tada je shvatio ono do čega neki ljudi ne dođu ni za čitav vek: Bog nam ne uzima ljude da bismo naučili da tugujemo. Uzima ih da bismo naučili koliko je dragoceno vreme koje još imamo.

Dalibor

Komentari