Objavio/la @daki_ns021
Čovek i njegovo ime!
Pored jedne reke, u kraju gde su se smenjivale carevine, a ljudski životi prolazili brže od godišnjih doba, živeo je čovek o kojem se znalo sve ono što se obično zna o ljudima. Znalo se kako se zove. Čiji je sin. Koliko je stekao i koliko izgubio. Pamtili su njegove reči i njegove ćutnje, njegove dane sreće i godine briga. I kao što biva među svetom, verovalo se da je čovek upravo zbir svega toga. A on sam nije sumnjao u isto. Nosio je svoje ime kao što drvo nosi koru. Nije ni pomišljao da ispod nje postoji nešto dublje i trajnije. Tako su prolazile godine. Odlazili ljudi koje je voleo. Nestajale želje za koje je nekada mislio da bez njih neće moći živeti. Menjala se i ona slika o njemu koju je brižljivo gradio pred svetom. Samo je reka ostajala ista. I jedne večeri, sedeći na njenoj obali, prvi put je jasno osetio nešto što ga je pratilo celog života, ali čemu nikada nije pogledao u lice. Pomisao da sve prolazi. I da možda prolazi i on sam zajedno sa svim što je smatrao sobom. Dugo je gledao vodu. Činilo mu se da pred njim teče ista reka kao nekada kada je bio dete. A znao je da ni jedna jedina kap nije ostala od tada. Tada ga dotače misao, tiha i jednostavna: Možda čovek nije ono što se neprestano menja. Možda nije ni ime koje nosi, ni priča koju o sebi priča. Možda je bliži onome što u njemu sve to posmatra. Od te večeri postao je mirniji. Ne zato što je pronašao odgovore. Nego zato što je prestao da veruje da ih mora pronaći. Posmatrao je kako dolaze radosti i prolaze. Kako nailaze tuge i nestaju. Kako se u čoveku smenjuju želje, strahovi i nadanja kao oblaci nad planinom. I prvi put nije pokušavao da ih zadrži. Pred kraj života, kada su mu dani već bili kratki kao jesenje svetlo, sedio je kraj prozora i gledao reku. Neko od unuka upita ga čega se najviše seća. Starac se nasmeši umorno i blago. „Čudna je stvar“, reče. „Ceo život sam čuvao ono po čemu sam mislio da jesam. A sada vidim da je gotovo sve to prošlo. Ime, ugled, želje, strahovi... sve ode svojim putem. Samo ostane nešto tiho u čoveku, nešto što je sve to gledalo i pamtilo.“ Posle toga više nije govorio. A reka je nastavila da teče kao i vekovima pre njega. Jer čovekova nesreća nije u tome što je prolazan. Nesreća počinje onda kada poveruje da je prolazno jedino što u njemu postoji. A mudrost možda počinje upravo onog časa kada u sebi nasluti nešto što ne pripada ni vremenu, ni imenu, ni sudbini. Nešto što ćuti, a traje. Dalibor