SerbPlanet
PočetnaPozzZajednicaBiznisPosloviPrevozDogađajiKUD-oviAmbasadori
SerbPlanet
Oglašavaj se
Razno🇷🇸 Srbijapre 12 dana
daki_ns021

Objavio/la @daki_ns021

Pozornica života!

U jednom malom gradu, između reke koja je ćutala i planine koja je pamtila, živeo je mladić po imenu Stefan. Bio je vredan, pošten i pun snova, ali ga je mučila jedna stvar: stalno je gledao u tuđe živote. Kad bi neko bio bogatiji, želeo je njegovo bogatstvo. Kad bi neko bio uspešniji, želeo je njegov uspeh. Kad bi neko bio srećniji, pitao se zašto njemu nije dato isto. Jedne večeri, dok je šetao starim sokakom, ugledao je starca kako sedi na klupi i posmatra prolaznike. Ljudi su prolazili užurbano, svako noseći svoj teret i svoje brige. „Zašto ih tako pažljivo gledaš?" upita Stefan. Starac se blago nasmeši. „Zato što posmatram najveću predstavu svih vremena." „Kakvu predstavu?" „Život." Stefan slegnu ramenima. Starac tada reče: „Ceo svet je pozornica, a svi ljudi samo glumci." Mladić se zamisli. „Ali neki imaju bolje uloge od drugih." Starac odmahnu glavom. „Ne, sine. Neki samo bolje odigraju ono što im je dato." Te noći Stefan dugo nije mogao da zaspi. Počeo je da posmatra ljude oko sebe. Bogataš iz grada nije imao mira ni sna. Čovek kojem su svi zavideli plakao je krišom za izgubljenim sinom. Trgovac koji je imao tri kuće nije imao nijednog prijatelja. Prvi put je shvatio da spoljašnjost vara. Meseci su prolazili. Stefan je prestao da se poredi sa drugima i počeo da radi na sebi. Kada bi naišao problem, nije više govorio: „Zašto baš meni?" Govorio je: „Kako mogu da postanem bolji zbog ovoga?" Vreme ga je menjalo. Jer vreme, kao stari učitelj, ne govori mnogo, ali daje najvažnije lekcije. Jednog dana izgubio je gotovo sve što je godinama stvarao. Ljudi su očekivali da ga vide slomljenog. Ali on je ustao. Radio je još više. Počeo je ispočetka. Tada se setio reči starca: „Pametan čovek ne sedi da oplakuje izgubljeno, već odmah popravlja štetu." Godine su prolazile. Stefan je postao cenjen čovek. Ne najbogatiji. Ne najmoćniji. Ali čovek kome se verovalo. Jednoga dana ponovo je sreo starca. Sada je starac bio veoma sed. „Reci mi", upita Stefan, „šta je najveće bogatstvo koje čovek može da ostavi iza sebe?" Starac ga pogleda pravo u oči. „Poštenje." A zatim dodade: „Nijedna zaostavština nije bogata kao poštenje." Stefan tada shvati da su godine traganja za srećom zapravo bile potraga za nečim mnogo većim. Ne za uspehom. Ne za slavom. Ne za novcem. Već za karakterom. Jer novac ostaje drugima. Slava bledi. Lepota prolazi. Ali čovekovo delo i dobrota žive i onda kada njega više nema. Starac je umro te zime. Na njegovom grobu nije pisalo koliko je imao novca, niti koliko je bio važan. Pisala je samo jedna rečenica: "Znamo šta smo, ali ne znamo šta možemo postati." I tada je Stefan konačno razumeo najveću životnu istinu: Čovek ne postaje velik kada ga drugi vide kao velikog. Čovek postaje velik onda kada svaki pad pretvori u lekciju, svaku bol u mudrost i svaki dan u priliku da bude bolji nego juče. Jer na pozornici života nije važno koliku si ulogu dobio. Važno je kako si je odigrao. Dalibor

Komentari